Operacija produžavanja udova koju sprovode hirurzi, obećavaju veću visinu. Postupak koji je nekada bio rezervisan za ispravljanje teških ortopedskih problema, sada je postao kozmetički trend. Iako može zvučati kao brzo rešenje za one koji se nadaju da će se učiniti višim, postupak je daleko od jednostavnog. Kosti, mišići, živci i zglobovi plaćaju visoku cenu – a rizici često nadmašuju rezultate.
Produžavanje udova nije novost u hirurgiji. Postupak je pionirski sproveo pedesetih godina prošlog veka, sovjetski ortopedski hirurg Gavril Ilizarov, koji je razvio sistem za lečenje loše zaraslih preloma i urođenih deformiteta udova.
Njegova tehnika je napravila svojevrsnu revoluciju u rekonstruktivnoj ortopediji i ostala je temelj današnje prakse.
Iako je broj ljudi koji se svake godine podvrgavaju kozmetičkoj operaciji produžavanja udova i dalje relativno mali, postupak dobija na popularnosti. Specijalističke klinike u SAD, Evropi, Indiji i Južnoj Koreji prijavljuju sve veću potražnju za procedurama „povećavanja visine“ koje koštaju desetine hiljada funti.
Neki izveštaji ukazuju da u određenim privatnim klinikama, broj kozmetičkih (estetskih) operacija produžavanja udova sada premašuje one koji su medicinski neophodni. Ovo svakako odražava kulturnu promenu, gde su ljudi spremni da se podvrgnu zahtevnom, visokorizičnom medicinskom postupku kako bi ispunili društvene ideale o visini, piše Science Alert.
Procedura počinje sečenjem kostiju
Hirurzi počinju sečenjem kosti – obično femura (butne kosti) ili tibije (golenjače). Da bi osigurali da postojeća kost ostane zdrava i da nova kost može da raste, hirurzi paze da ostave netaknutim njeno snabdevanje krvlju i periosteum (meko tkivo koje pokriva kost).
Isečeni segmenti kosti zatim se povezuju glomaznim spoljnim okvirom, koji se svakodnevno fino podešava, da bi se dva kraja razdvojila. Ali u skorije vreme, neke procedure su usvojile ugrađivanje teleskopskih šipki unutar same kosti.
Ovi uređaji (šipke) se mogu postepeno produžavati pomoću magnetnog sistema kontrola – štedeći pacijente spoljnog okvira i smanjujući rizik od infekcije. Međutim, nisu pogodni za sve pacijente – posebno za decu – i znatno su skuplji od spoljašnjih sistema.
Bez obzira na to da li se uređaj nalazi izvan ili unutar kosti, proces je isti. Nakon kratkog perioda zarastanja, uređaj se podešava tako da razdvaja presečene krajeve veoma postepeno, obično za oko jedan milimetar dnevno.
To sporo razdvajanje podstiče telo da popuni prazninu novom kosti – proces koji se naziva osteogeneza. U međuvremenu, mišići, tetive, krvni sudovi, koža i živci se rastežu kako bi se prilagodili promeni.
Tokom nedelja i meseci ovo može dovesti do dobitka od pet do osam centimetara u visini iz jedne procedure – granice koju većina hirurga smatra bezbednom. Neki pacijenti se podvrgavaju operacijama i na femuru i na tibiji, ciljajući da dobiju čak 12 do 15 centimetara.
Međutim, stope komplikacija naglo rastu sa svakim centimetrom dodatnog rasta. Te komplikacije uključuju ukočenost zglobova, iritaciju nerava, odloženo zarastanje kostiju, infekciju i hronični bol.
Osnovni izazov operacije produžavanja udova je isti: telo mora stalno da popravlja kost koja se razdvaja.
Kako se pravi „novi deo kosti“
Kada se kost slomi, krvni ugrušak se brzo formira oko preloma. Koštane ćelije (osteoblasti) stvaraju kalus (meku hrskavicu) koji stabilizuje prelom. Tokom nedelja, osteoblasti zamenjuju ovu hrskavicu novom kosti koja se postepeno remodelira kako bi obnovila čvrstoću i oblik.
Međutim, kod operacija produžavanja udova, prelom se kontinuirano razdvaja. To znači da se proces popravke u telu stalno prekida i preusmerava, stvarajući stub nežne nove kosti gde je očvršćavanje odloženo.
Proces je izuzetno bolan. Pacijentima su često potrebni jaki lekovi protiv bolova. Fizikalna terapija je takođe neophodna za održavanje pokreta. Pa ipak, čak i kada operacija uspe, ljudi i dalje mogu imati slabost, izmenjen hod ili hroničnu nelagodnost.
Tu je i psihološki teret koji dolazi uz proceduru. Oporavak može trajati godinu dana ili više – veći deo se provodi sa ograničenom pokretljivošću. Neki pacijenti prijavljuju depresiju ili žaljenje zbog ulaska u čitavu proceduru, posebno ako skromno povećanje visine ne donosi očekivano poboljšanje samopouzdanja.
Mišići i tetive su takođe primorani da se istegnu iznad svog prirodnog kapaciteta, što može dovesti do ukočenosti.
Nervi su posebno ranjivi. Za razliku od kostiju, oni se ne mogu regenerisati na velikim udaljenostima. Zdravi živci mogu se istegnuti za oko šest do osam odsto svoje dužine u mirovanju – ali nakon toga, vlakna nerava počinju da trpe povrede i postaju oštećena.
Opasnost od trajnog oštećenja nerava
Pacijenti tokom i nakon procedure često osećaju peckanje, utrnulost ili peckanje tokom istezanja. U teškim slučajevima, oštećenje nerava može biti trajno. Zglobovi, imobilisani mesecima, su u riziku od ukočenja ili razvoja artritisa zbog promena u raspodeli sile i težine.
Porast operacija odnosno broja procedura estetskog produžavanja udova ilustruje širi trend u estetskoj hirurgiji – gde se sve više invazivnih procedura nudi ljudima bez medicinske potrebe.
U teoriji, skoro svako bi mogao da dobije nekoliko centimetara visine. Ali u praksi to znači mesece prelomljenih kostiju, krhko novo tkivo, iscrpljujuću fizikalnu terapiju i stalni rizik od komplikacija.
Za one sa medicinskom potrebom, koristi od ovakve procedure zaista mogu promeniti život. Ali za one koji žele samo da dodaju malo visine, ostaje pitanje da li se zaista isplati izdržati mesece bola i neizvesnosti.
(RTS)