Godine 2024, tim psihologa sa Univerziteta u Amsterdamu u odlučio je da testira, na prvi pogled, veoma jednostavnu ideju: da li bi 14 posebno osmišljenih pitanja roditelja moglo da pomogne da se deca osećaju voljenije?
Eksperiment je bio zasnovan na nekim dobro dokazanim psihološkim uvidima: kako su istraživači istakli u svom radu, osećaj roditeljske ljubavi i prihvaćenosti poznat je kao „ključan za zdravlje i dobrobit dece“. Pronalaženje načina za negovanje tog osećaja stoga bi potencijalno moglo koristiti porodicama na mnogo načina.
Prethodni eksperimenti sa odraslima koje su sproveli drugi istraživači ukazivali su da postavljanje pravih pitanja može pomoći ljudima da se osećaju bliže jedni drugima. Poznat kao „procedura brzih prijatelja“, ovaj proces je pre nekoliko godina privukao globalnu pažnju daleko izvan istraživačkih krugova nakon što je jedan novinar testirao ova pitanja na romantičnom sastanku.
U svom klasičnom formatu, postupak brzih prijateljstava podrazumeva parove odraslih koji jedni drugima postavljaju lična i pitanja koja podstiču na razmišljanje poput: „Kada bi kristalna kugla mogla da vam kaže istinu o vama, vašem životu, budućnosti ili bilo čemu drugom, šta biste želeli da znate?“
Ovo podstiče učesnike da otkriju više o svojim najdubljim osećanjima, što može negovati osećaj povezanosti. Kod odraslih, postupak je uspešno ponovljen u mnogim različitim kontekstima. Ali da li bi funkcionisao za vezu između roditelja i dece?
Umesto ćaskanja sa decom
Edi Brumelman, razvojni i socijalni psiholog na Univerzitetu u Amsterdamu, i njegove kolege, testirali su ovo prilagođavanjem pitanja iz klasične „procedure brzih prijatelja“ kako bi bila pogodna za decu uzrasta od osam do 13 godina i njihove roditelje. Zatim su roditelje podstakli da razgovaraju sa decom i postavljaju im pitanja poput:
Kada bi mogao da otputuješ bilo gde na svetu, koju zemlju bi želeo da posetiš? Zašto?
Šta je najčudnija stvar koju si ikada doživeo/la?
Kada si se poslednji put osećao/la usamljeno? Šta te navelo da se tako osećaš?
Deca su zatim popunila jednostavan upitnik kako bi ocenila koliko su se osećala voljeno i podržano pre i pošto su odgovarali na ova pitanja roditeljima. Razgovori su trajali samo devet minuta, ali su dečje ocene bile znatno više na kraju eksperimenta – što ukazuje da procedura povećava njihov osećaj voljenosti.
Nije samo prilika za ćaskanje kao takvo napravila razliku: ćaskanje, poput roditeljskog pitanja o omiljenom sladoledu ili filmu dece, na primer, manje je verovatno da će proizvesti takvu promenu.
Brumelman je neke od interakcija smatrao izuzetno dirljivim. „Zaista sam se naježio“, kaže on. „Bili su veoma, veoma značajni.“ Otkrio je da u mnogim slučajevima porodice ranije nisu istraživale ove teme. „Dotakli smo se tema o kojima ljudi očigledno ne razgovaraju spontano.“
Napominje takođe da ljudi – a posebno roditelji, kada razgovaraju sa svojom decom – često izbegavaju negativne ili bolne teme. Međutim, ova pitanja podstiču članove porodice da pokažu svoje strahove i ranjivosti.
„Umesto da samo razgovaraju o slobodnom vremenu i poslu, roditelji i deca su, na primer, govorili o smrti. To ih je ohrabrilo da razgovaraju o temama koje su zaista važne.“
Rezultati se poklapaju sa ranijim nalazima u psihološkim istraživanjima u vezi sa uticajem „samootkrivanja“ – razmene ličnih ili privatnih informacija koje jedna osoba otkriva drugoj osobi tokom razgovora. Decenijama unazad, studije su otkrile da samootkrivanje može stvoriti osećaj bliskosti između stranaca, studenata i kolega.
Prečica do intimnosti?
Princip se zapravo može primeniti na bilo koji razgovor, bez ikakvog pozivanja na originalne podsticaje, kaže Brumelman: „To je više promena načina razmišljanja nego lista pitanja.“
Originalna studija – pod nazivom „Eksperimentalno generisanje međuljudske bliskosti“, objavljena krajem devedesetih – nije čak ni merila osećanja romantične ljubavi učesnika.
Od samog početka, postupak brzih prijatelja bio je osmišljen da poboljša društvenu povezanost uopšte. Eksperiment je bio ideja Artura Arona sa Univerziteta Stoni Bruk u Njujorku. On i njegove kolege su pretpostavili da će osećanja bliskosti ljudi u bilo kom datom razgovoru zavisiti od njihovog nivoa samootkrivanja.
Da bi testirali ovu hipotezu, pripremili su dva različita seta tema za diskusiju. Jedan set su bila opštija pitanja koja su podstakla ćaskanje; drugi se fokusirao na dublje, lične, transformativne trenutke ili misli.
Učesnici su bili podeljeni u parove, kojima je dat niz pitanja za diskusiju tokom narednih 45 minuta. Polovina parova je podsticala ćaskanje pitanjima kao što su:
Kako ste proslavili prošlu Noć veštica?
Gde ste išli u srednju školu?
Da li mislite da su levoruki ljudi kreativniji od desnorukih?
Koji je bio poslednji koncert na kome ste bili? Koliko albuma tog benda posedujete? Da li ste ih ranije videli? Gde?
Bila su to sasvim razumna pitanja, ali nisu nužno zalazila u nečiji unutrašnji život.
Ostali učesnici su dobili istražujuća pitanja, kao što su:
Kako bi izgledao vaš savršen dan?
Da li nekada razmišljate o tome kako ćete umreti?
Šta je, ako je išta, previše ozbiljno da bi ste se time šalili?
Vašu kuća, u kojoj se nalazi sve što posedujete, zahvati požar. Pošto spasete svoje voljene i kućne ljubimce, imate vremena da bezbedno napravite poslednji skok da biste spasili bilo koju jednu stvar. Šta bi to bilo? Zašto?
Ovo je bio set pitanja samootkrivanja, osmišljen da podstakne razgovore o ličnijim mislima, osećanjima i iskustvima.
Posle 45 minuta, učesnicima je dat niz pitanja u kojima je traženo da opišu koliko su bliski sa svojim sagovornikom na skali od jedan do sedam, a zatim su ta pitanja statistički obrađena da bi se dobio konačan rezultat.
Na ovoj skali, ljudi koji su vodili razgovor samootkrivanja ocenili su bliskost sa sagovornikom oko četiri, dok su oni koji su uobičajeno ćaskali ocenili bliskost oko tri. Ovaj nalaz je posebno značajan kada se uporede ocene ovih novih prijateljstva sa njihovim postojećim društvenim krugom, gde je kod mnogih postignut sličan nivo intimnosti sa dugogodišnjim poznanicima.
„Subjekti su ocenili svoje odnose sa sagovornicima posle samo sat vremena kao bliske, poput prosečnih odnosa u svakodnevnom životu“, zaključili su Aron i njegove kolege. Neformalno praćenje, nakon sedam nedelja, pokazalo je da su mnogi ostali u kontaktu i posle eksperimenta.
U originalnom radu, Aron i njegove kolege upozorili su da postupak treba tretirati sa oprezom i da ljudi ne bi trebalo da pretpostavljaju da će samo prolaženje kroz pitanja rezultirati trajnim prijateljstvom.
Tako je rođen „postupak brzih prijatelja“, a njegovi efekti na društvenu povezanost testirani su u mnogim drugim studijama. Na primer, Suzan Sprečer sa Državnog univerziteta Ilinois je nedavno testirala proceduru brzog prijateljstva sa više od 100 parova studenata, od kojih su se neki sastali licem u lice, dok su drugi razgovarali onlajn.
„Ljudi su se osećali bliže kada su koristili ovakva pitanja, bez obzira da li su komunicirali putem videa ili lično“, kaže ona.
Prevazilaženje jaza
Nekoliko nedavnih studija istražilo je da li razgovori brzog prijateljstva mogu povećati povezanost među ljudima iz različitih društvenih grupa – i čak funkcionisati i pored fizičkog razdvajanja.
Na primer, tim istraživača sa Univerziteta u Hagenu, univerziteta za učenje na daljinu u Nemačkoj, proučavao je da li postupak može pomoći studentima da se drže svog kursa – jer obrazovanje na daljinu često ima visoke stope napuštanja. Istraživači su dali onlajn verziju zadatka 855 polaznika na daljinu upisanih na osnovne studije psihologije.
Kao što su se istraživači nadali, postupak brzih prijatelja ne samo da je povećao osećaj društvene povezanosti između virtuelnih kolega iz razreda, već je doveo i do toga da je više studenata nastavilo kurs do završnog ispita, umesto da napuste. Ovaj veći osećaj bliskosti između studenata je pronađen bez obzira na razlike u demografskim faktorima, kao što su godine ili imigracioni status.
Slično tome, naučnici sa Univerziteta Stoni Bruk u Njujorku pokazali su da postupak pomaže u negovanju društvene veze između ljudi različitih seksualnih orijentacija. Nakon što su odgovorili na 36 pitanja o samootkrivanju sa gej učesnikom, heteroseksualne osobe su pokazale manje predrasuda u anketi i veća osećanja bliskosti prema toj osobi.
Glavna lekcija postupka brzog prijateljstva može jednostavno biti da često možemo sebi priuštiti da budemo malo hrabriji nego što bismo pretpostavili. Nedavna studija Nikolasa Eplija sa Univerziteta u Čikagu i kolega, na primer, otkrila je da ljudi generalno nerado otkrivaju svoju ličnost jer pretpostavljaju da druga osoba neće biti zainteresovana za ono što imaju da kažu. Ti strahovi su uglavnom bili neosnovani.
Vođenje razgovora
U svojim onlajn časovima, prof. Sprečer često podstiče svoje studente da to primene sa nekim ko je već u njihovom životu – „majkom, cimerkom, trenutnim dečkom“ – a zatim da izveštavaju o tome kako je prošlo. „I ti anegdotski dokazi takođe ukazuju na to da ljudi jednostavno uživaju u tome“, navodi profesorka. Nekima to zaista može doneti više sreće u ljubavi. „Znam prijateljicu čija je ćerka to uradila na prvom sastanku. Sada su u braku.“
U svakodnevnim interakcijama, možda ne želimo da se kruto držimo konkretnih pitanja – već da umesto toga primenimo princip samootkrivanja uopšteno, predlažu istraživači.
„Imajte na umu da se ne radi samo o tome da roditelj postavlja pitanja, već i da dozvoli svom detetu da postavlja pitanja, a vi dajete iskrene odgovore“, napominje Brumelman. „Usvojite stav jednakosti i poverenja i ne bojte se da se dotaknete stvari koje bi mogle izazvati negativne emocije.“
(RTS)