„Najveći deo bogatstva je stvorila generacija bebi bumera. Primera radi, u SAD, ta generacija drži 55 odsto ukupnog bogatstva, a dobar deo toga sada prelazi na generaciju Iks i milenijalce i nešto manje na generaciju Zed. Radi se o transferu više desetina biliona dolara u narednih 10 godina“, kaže univerzitetski profesor finansija i portfolio menadžer u „Eklektika kapitalu“, Nikola Stakić.
Bebi-bumeri su, prema njegovim rečima, iskoristili ne samo demografski bum, već su im na ruku išla finansijska tržišta, a dosta toga su zaradili i od rada i kapitala.
„Period posle Drugog svetskog rata video je dve decenije blagostanja, a 90-ih godina je vladala zlatna era finansijskih tržišta kada je kapital višestruko premašio decenijske proseke, pa sve do globalne finansijske krize 2008. godine“, navodi Stakić.
Koncentracija bogatstva
Osim toga, sada i manji broj dece znači i manji broj naslednika po bebi-bumeru, što će usloviti i veću koncentraciju bogatstva.
Svi ekonomski parametri koji govore o ekonomskoj nejednakosti se pogoršavaju. Primera radi, jedan odsto najimućnijih u SAD drže 20 odsto ukupnog bogatstva, dok u zemljama zapadne Evrope se to kreće od 14 do 20 odsto.
„Razlozi za to su jer se dobar deo bogatstva akumulira od kapitala, a manje od rada. Kapital donosi veće stope prinosa nego što je to bilo kroz rad. Finansijska tržišta danas višestruko premašuju realnu ekonomiju. Samo Amerika drži 50 odsto globalnog finansijskog tržišta“, ističe Stakić.
Specifičnosti novih generacija su drugačije, a sa tim i struktura novih ulaganja. Mladi ranije počinju da razmišljaju o ulaganju i mnogo više investiraju i digitalnu aktivu, kripto valute i alternativne aktive – preduzetnički kapital, start-ap kapital, kolekcionarstvo…
Takođe se kod mladih primećuje fenomen investiranja sa uticajem (impact investing).
„Pored toga što mogu pasivno da investiraju u neku kompaniju, mladi mogu da aktivno utiču na promenu poslovne politike određene kompanije, bilo da je u pitanju životna sredina, narušavanje socijalnih prava, korporativno upravljanje, tretiranje manjina. Tako mogu da utiču na donosioce odluka najvećih korporacija da se prilagođavaju njima. Nisu samo nemi posmatrači, već aktivistički investitori“, objašnjava Stakić.
Srpska priča
Jako je teško govoriti o nasledstvu i trendovima u Srbiji i ovom području, jer ne postoji nasledni kapitalizam. Ovde su najimućniji ljudi pre Drugog svetskog rata postajali beskućnici preko noći.
„Mi nismo Holandija gde nije pala nijedna bomba 500, 600 godina gde postoje te nasledne porodice i nasledni kapitalizam. Mi tek sada imamo generaciju prvih privatnih kapitalista sa kraja 80-ih i početka 90-ih koji prenose to nasledstvo. Imamo i ljude koji su zaradili gro svog bogatstva u talasu privatizacije. Jednostavno, nemamo linearnost i dugoročni trend“, objašnjava Stakić.
Najbolje bi bilo, smatra Stakić, da od starijih roditeljskih generacija uzmemo „know-how“ (znanje) i iskustvo, a da se onda pomeša to sa digitalnom i finansijskom pismenošću mlađih generacija.
Šta raditi sa nasledstvom
Jedan deo kapitala može da se odvoji za akumulaciju, jedan deo za namirivanje drugih potreba, a jedan deo za dalje investiranje.
„Svakako da ako naslednik ne prepoznaje sebe u tome, onda se postavlja pitanje da li je to nasledstvo uopšte efikasno u ekonomskom smislu. Da li prebacivati posao ili transferisati samo novac iz tog posla. Velika je dilema ljudi koji su zarađivali prethodnih 30 godina da li imaju adekvatne naslednike koji će nastaviti posao“, dodaje Stakić.
Ako nemaju jasan odgovor, onda će možda diversifikovati nasledstvo, pa će jedan deo proslediti naslednicima, a drugi deo obezbediti u drugom smislu.
„Dobro je poznato prokletstvo: Jedna generacija akumulira, druga stagnira, treća erodira. Svako od one prve generacije bi želeo da izbegne“, zaključuje Stakić.
(RTS)