Zašto je Evropska unija „ukrala“ svoju himnu 

Evropska himna proslavila je ovih dana 54. rođendan – dan kada je obrada dela Ode radosti, iz Betovenove IX simfonije postala oficijelna himna jedne evropske organizacije. 

Ali, ne Evropske unije,  koja te 1972. nije ni postojala, nego Saveta Evrope,  prve panevropske organizacije, sa sedištem u Strazburu, osnovane još 1949. sa ciljem zaštite ljudskih prava, demokratije i vladavine zakona. 

Otkud onda ista melodija i kao himna Evropske unije?

Trinaest godina kasnije Evropske zajednice, preteča EU, usvojile su istu tu himnu kao svoju. Nisu je baš ukrale, Savet Evrope ju je samoinicijativno ustupio.

Isti je slučaj bio i sa evropskom zastavom, dvanaest žutih zvezda na tamnoplavoj pozadini, simbol savršenstva i potpunosti, aluzija na dvanaest apostola, broj meseci u godini ili Herkulove podvige. Originalni dizajn Arsena Hajca je pre 70 godina,  još u decembru 1955. Komitet ministara Saveta Evrope usvojio kao zvaničnu zastavu organizacije. 

Međutim, trideset godina kasnije poklonio ju je i drugoj organizaciji, pa su je institucije Evropske zajednice usvojile 1983. i od 1986. počele da koriste kao svoju, ali i kao sinonim za zajednički evropski politički projekat, koji ujedinjuje sve narode na kontinentu.

Naravno, marketinški timovi i pi-arovi Saveta Evrope, organizacije koja sad broji 46 država članica, decenijama nakon toga čupali su kose zbog ovako nesmotrenih poteza čelnika organizacije,  koji su samo unosili dodatnu zabunu i uticali da šira javnost još više brka dve potpuno drugačije organizacije,  što je i danas slučaj. 

Pogotovo što glavna izvršna institucija EU, Evropski savet, ima gotovo isto ime kao i starija organizacija, Savet Evrope, koja godinama muku muči da svoj imidž u javnosti istakne i da postane vidljivija.

Zato neka vas ne čudi kad i danas mnogo puta u medijima vidite vest o Evropskom savetu ilustrovanu fotografijom zgrade Saveta Evrope ili obrnuto,  priču o nekoj odluci Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, uz video materijal zgrade Evropskog parlamenta, koji se pritom nalazi takođe u Strazburu,  direktno prekoputa sedišta Saveta Evrope. 

I među novinarima je često pometnja, a kamoli među onima koji informacije primaju, i koje im u velikom broju slučajeva „uđu na jedno, a izađu na drugo uvo“.

(RTS)