Nakon smrti Zdravka Šotre, koji je preminuo u 93. godini, ostalo je još gotovo 40 strana popisanog opusa velikog reditelja i scenariste. Govorio je da se životu treba smejati i da ga ne treba shvatati suviše ozbiljno, iako je u život tog Hercegovca stala cela drama Jugoslavije, cela istorija Televizije Beograd i cela glumačka postavka, rođenih od 19. do 21. veka.
Glumac Slavko Štimac, koji je sa Šotrom radio u tri filma Braća po materi, Igmanski marš i Držanje za vazduh, ističe da je bio veliki reditelj neiscrpne energije, mladalačkog duha i bogate i velike karijere: „Za mene lično, bio je drag i srdačan čovek s kojim sam divno radio na tri igrana filma i to mi ostaje kao jedna od lepših uspomena u životu. Zdravka sam sreo na ulici par puta u zadnjih godinu dana. Imao sam utisak da će da radi još, ne samo da je već prešao 90 godinu, a pun mladalačke energije i života. Šalio se, pričali smo viceve“.
Sloboda Mićalović: Šotra je bio hrabar i predivan
Sloboda Mićalović, omiljena Šotrina glumica iz njegove poslednje stvaralačke faze, ističe da ispraćamo čoveka koji je imao bogat život, vredan divljenja u svakom smislu, posebno kada se uzme u obzir to što njegov privatni život nije bio lak.
„Mlađim generacijama govorio je da ne shvatamo život baš toliko ozbiljno, da to što se danas desilo strašno, nekako ne prenosimo u sutrašnji dan. I ta njegova vedrina i radost života je zaista bila jako zarazna. On je, pre svega, bio dobar čovek, dobar prijatelj, a nadasve njegova dela i čitav opus. Ne znam da li postoji još jedan reditelj koji može da se pohvali tako, šta je sve uradio i s kim je sve radio“, istakla je umetnica dodajući da su se glumci rado odazivali na Šotrin poziv.
Prema njenim rečima, bio je uvek hrabar da daje mladim glumcima i glumicama šansu, što se retko koji reditelj osmeli.
„Obično idu na sigurnu kartu, da daju glumcu za kojeg su sigurni da će to dobro da odigra. On je bio jako hrabar da nama, klinkama, da glavne uloge“, priča Sloboda Mićalović potvrđujući da je Šotra umeo da dopiše ulogu za glumca koji je u teškoj situaciji i da je upravo to uradio u Ivkovoj slavi za njenog supruga Vojina Ćetkovića kada je uzeo kredit.
Glumica ističe da je Šotra bio predivan i da joj mnogi izjavljuju saučešće zato što, kako kaže, nije on bio samo njen reditelj, nego je bio član njene porodice. „Svaki put kad kažemo, da smo kod producenata prošli loše u dogovoru za honorar, brže bolje bi otišao i rekao: Ja bez ove glumice ne radim, pa ti sad vidi šta ćeš. Tako da bi nas svaki put zaštitio.“
Krčmar i Šotra, tandem za rekorde
Veselin Krčmar, direktor fotografije, snimatelj Radio-televizije Srbije, u mnogim Šotrinim filmovima, najbliži saradnik i prijatelj Zdravka Šotre navodi da ne zna kakav bi njegov život bio da ga nije sreo.
„Neizmerno sam mu zahvalan. I svih ovih 35 godina što smo proveli zajedno, ne ponavlja se. On je stvarno bio veliki čovek, veliki reditelj. Obojica smo ceo radni vek proveli u ovoj kući. Siguran sam da je on najviše režirao, a da sam ja najviše snimio sa ovom kućom. Na kraju krajeva, snimili smo do sada još uvek nepobijeni rekord“, objašnjava Krčmar navodeći da je karte za film Zona Zamfirova, bez dijaspore, kupilo milion i 350.000 ljudi.
I televizijski rekord je bio zajednički: „Čuvena je moja priča, ja sam kupovao novine u Kosovskoj ulici u pola devet tog 15. januara, kada je išla zadnja epizoda Ranjenog orla. Kao da nikog nema, ja ne znam šta je ovo. Kada je sutradan izišla lista o rejtinzima i gledanosti, Ranjenog orla je gledalo 3,5 miliona ljudi sa šerom 72, što je sad nepojmljivo“.
Krčmar naglašava da je kod ovog reditelja sve bilo naopako: „Ekipa, kad se rastaje, tužna je. Zato što je bilo zanimljivo. Inače svi čekamo da završimo film, da idemo u kuću, uzmemo svoje pare i bežimo“.
Preko oglasa do asistenta režije u Televiziji Beograd
Biljana Bošnjak Draganović, urednica u RTS izdavaštvu koja je pomogla Šotri da uredi knjigu Mojih 500 glumaca, kaže da je kod Šotre sve zanimljivo pa i to kako je došao u Televiziju Beograd – javio se na oglas.
„Tada je Televizija bila u zgradi Radio Beograda. On dolazi kod sekretarice. Ona gleda njegove papire i kaže: Imate diplomu, Vi biste mogli da budete režiser. Kaže: Ne mogu, ja ne znam ništa o televiziji, bolje da budem asistent. Ona njega uverava, pa kaže: Ne znaju ni ovi drugi. Ma, kakvi! Tako on dobija svoj prvi posao – asistent režije Radivoja Lole Đukića, na prvoj seriji Televizije Beograd, Servisna stanica. Opis posla: radi se petkom kada Lola i Novak Novak napišu epizodu i kako oni napišu nekoliko stranica, tako je Šotri posao da to što brže umnoži, nađe glumce i preda im. Onda sledećih nekoliko stranica i sutradan to ide uživo. Dešavalo se da neki glumac nije dobio dobar scenario, preskočene su neke stranice. Kaže Lola, pominje to u svojoj knjizi Sklerotični memoari, a i Novak u svojoj autobiografiji Pozorište u srcu, kaže: Ovaj nije za asistenta, stvarno je loš asistent, on treba da bude reditelj. I tako je Šotra postao reditelj i dobio priliku najpre u Dečjem programu, a kasnije su se javili iz Zabavnog i Dramskog programa“, rekla je Bošnjak Draganović.
Film Idemo dalje bila je priča o životu, učitelju i školi. Taj topli odnos prema školi video se u Lajanju na zvezde, u Šeširu profesora Koste Vujića. Na pitanje da li je serijom Ranjeni orao zaokružio sopstveni jubilej, u TV reviji 2009. godine, Šotra odgovara: „Serijom Ranjeni orao nisam zaokruživao svojih 50 godina rada, već započinjem novih 50“.
Zdravko Šotra, za prijatelje Šole, voleo je da peva pesmu Nevredi plakati i podsećao je često da su mu mnogi skretali pažnju, da pesma O Sole mio može da se peva kao O Šole mio.
(RTS)