Večita dilema i izvor brojnih porodičnih šala i sukoba – da li roditelji zaista imaju omiljeno dete? Iako će većina roditelja odlučno negirati, tvrdeći da svu svoju decu vole podjednako, nauka otkriva da suptilne, pa čak i očigledne razlike u tretmanu ipak postoje. Nova istraživanja bacaju svetlo na faktore koji utiču na to ko će poneti „titulu“ miljenika u porodici.
Pol, redosled rođenja i ličnost: Ključni faktori favorizovanja
Nedavna studija Američkog udruženja psihologa, koja je obuhvatila analizu 30 različitih istraživanja sa ukupno 19.469 učesnika, otkrila je iznenađujuće obrasce. Iako se očekivalo da će majke favorizovati ćerke, a očevi sinove, ispostavilo se da oba roditelja češće pokazuju naklonost prema ćerkama.
Osim pola, redosled rođenja igra značajnu, ali složenu ulogu. Istraživanja su pokazala da najmlađa deca često dobijaju status omiljenog, dok prvorođena deca dobijaju drugačiji vid povlašćenog tretmana, kao što je veća autonomija. Fenomen „sindroma srednjeg deteta“ takođe je potvrđen, jer su srednja deca najređe birana kao favoriti.
Ličnost deteta se takođe pokazala kao veoma bitan faktor. Deca koja su savesnija, odgovornija i prijatnije naravi generalno dobijaju pozitivniji tretman od strane roditelja, bez obzira na pol ili redosled rođenja.
Kako se favorizovanje ispoljava i koje su posledice?
Roditeljska naklonost se može ispoljiti na različite načine – kroz više pažnje, pohvala, finansijske podrške, ali i kroz manje kontrole i discipline. Međutim, psiholozi upozoravaju da ovakav odnos može imati dugoročne posledice, i to ne samo za manje omiljeno dete.
Deca koja se osećaju zapostavljeno često imaju niže samopouzdanje, sklonija su anksioznosti, depresiji i problematičnom ponašanju. S druge strane, biti „zlatno dete“ takođe nosi svoj teret. Omiljena deca mogu osećati pritisak, imati lošije odnose sa braćom i sestrama, pa čak i pokazivati više simptoma depresije zbog tih konflikata.
Šta roditelji mogu da urade?
Stručnjaci savetuju roditelje da postanu svesni svojih interakcija sa svakim detetom i da teže pravednijem tretmanu. Važno je razumeti da deca prepoznaju različit tretman od najranijeg uzrasta. Otvoreni razgovori o tome zašto se deca tretiraju različito, na primer zbog uzrasta ili specifičnih potreba, mogu pomoći da se deca ne osećaju manje voljeno.
Psihijatrica Carlin Barnes savetuje roditelje da se ne osećaju loše ukoliko prepoznaju da gaje posebna osećanja prema jednom detetu, objašnjavajući da je to normalna i uobičajena pojava. Ipak, ključ je u tome da se ta osećanja ne pretvore u štetne obrasce ponašanja koji mogu negativno uticati na porodičnu dinamiku i mentalno zdravlje dece.
(Krstarica)