Prisustvo tačke iznad slova „i“ i „j“ je široko prihvaćeno kao rezultat kurzivnog pisanja i ima za cilj da razlikuje ova slova od drugih.
Poreklo tačke datira iz 11. veka, prema zapisima u Enciklopediji Britanika. Simbol se pojavio u rukopisima tog vremena kao praktično rešenje za identifikaciju slova „i“, posebno kada je bilo blizu drugih grafičkih simbola kao što su „l“, „n“ ili „m“, kako bi se olakšalo čitanje reči.
Upotreba tačke evoluirala je tokom vekova, jer je u početku mogla da podseća na malu crticu. U srednjovekovnim rukopisima bilo je uobičajeno isticati početno ili istaknuto „i“, često se protežući ispod linije, što je rezultiralo razlikovanjem sa slovom „j“.
Transformacija slova „i“ i „j“
Tokom srednjeg veka, slova „i“ i „j“ su počela da se razlikuju. Početno slovo „i“, obično izduženo, često se tumačilo kao suglasnik, dok je kratki oblik ostao samoglasnik. Tek u 17. veku slova su počela da se smatraju različitim.
Tačka iznad slova „i“ je pomagala da se izbegne zabuna pri čitanju i tako je postala suštinska komponenta u pravilnoj identifikaciji slova.
Ovaj stil pisanja je olakšao čitanje složenih reči i uspostavio grafički simbol kao važan deo moderne tipografije.
Istorijski značaj tačke
Tokom vekova, tačka iznad slova „i“ je postala više od grafičkog detalja; to je suštinski element koji odražava evoluciju pisanja i potragu za jasnoćom u komunikaciji.
Njeno uvođenje je bila prekretnica u prelasku sa rukopisnog pisanja na štampanu tipografiju.
(Krstarica)