Mediji i Ukrajina: Televizija je otišla u rat
"Rat bez slike kao i da ne postoji. Rat proizvodi
televiziju, a ona komercijalizuje rat" – tako počinje knjiga "Televizija ide u rat"
koju je priredio Italijan Enio Rimondino. Ta knjiga bavi se ratom u Jugoslaviji,
ali ne bi bilo netačno reći da su tako
počeli svi "najavljeni ratovi", i pre i
posle Jugoslaviji.
Stoga ni sa ratom u Ukrajini nije drugačije. Ipak, čini se da nikada očiglednije mediji
nisu bili deo vojne strategije – praktično jedna linija fronta. Strateški – zemlja, voda vazduh i – mediji.
"Kada bih svela na jednu
rečenicu, rekla bih da je u Evropi na snazi medijsko romantizovanje rata. Ovaj
rat ima jasnu medijsku mustru, on je rođen iz medija, izašao iz medija, ovaj
rat je bičovan medijima", rekla je dopisnica RTS-a iz Beča Vesna Knežević.
Najmanje dve percepcije ogledaju se preko medijske
gvozdene zavese. Za Zapad,
podrška Ukrajini je borba za slobodu i demokratiju. Za Ruse, rat je odgovor na imperijalizam
Zapada. A mediji se, svaki sa svoje strane, poslušno snalaze u ponuđenom
okviru.
"Ako bih
pokušao da sumiram ulogu zapadnih i ruskih medija, mogao bih da kažem da su
mediji sa obe strane ‘proizvođači pristanka’, to znači da i zapadni i ruski
mediji podržavaju spoljnu politiku svojih vlada", objasnio je profesor Fakulteta
političkih nauka i rukovodilac Centra za ruske studije na tom fakultetu Siniša
Atlagić.
Godinu dana posle rata teško
je reći bilo koju ocenu koju ne bi prisvojila ili napala bar jedna strana. To
znači da odgovor na pitanje ko pobeđuje u ratu, zavisi od onoga koga pitate.
Isto je i sa pitanjem ko
širi propagandu – zavisi koje medije pratite.
Novinar
Rojtersa Aleksandar Vasović izveštavao je iz gotovo svih ključnih ratnih
područja u poslednjih trideset godina, a 2004. godine radio je i kao dopisnik
američkog Asošijejted presa iz Kijeva. U Ukrajini je bio i pre početka ovog
rata.
"Ja ću biti
vrlo jasan, Rusija je izvršila agresiju na Ukrajinu, to je i stav srpskih
vlasti u krajnjoj liniji, i Ukrajina ima svako pravo da se od toga brani",
zaključuje Vasović.
Godina je 2023. i čini se
nikada nije bilo lakše doći do informacija, ali uprkos tome, medijska gvozdena zavesa
stameno stoji. Evropska unija je zabranila emitovanje Sputnjika i Raša tudeja, ruskog
globalnog servisa napravljeog po modelu Si-En-Ena.
Kad dopisnici
utihnu
Za Evropu,
ovi mediji predstavljaju
alatku Kremlja za širenje dezinformacija i manipulaciju. Istovremeno,
Kremlj nije dao
akreditacije stranim medijima za Putinov govor, već je proučio novinarima
da gledaju prenos. I zaista, Putinov govor, u celosti, prenosili su mnogi
zapadni mediji.
"Ruski
argument na tu nemogućnost da zapadni mediji izveštavaju iz Rusije leži u
protivteži kada pitaju – izvinite, ali šta se dešava sa Raša tudejom, gde je
sada sloboda govora?", objašnjava profesor Atlagić.
Nekadašnji
britanski ambasador u Letoniji, a sada istraživač u Centru za evropske reforme, Jan Bond smatra da pristanak javnosti i moć Vladimira Putina leži u "potpunoj
kontroli medija".
"On može da proglasi pobedu i
većina ljudi će to prihvatiti kao pobedu. Obični ljudi koji dobijaju informacije od ruskih zvaničnih
medija, ne od blogera ili od zapadno orijentisanih portala, veruju da ako Putin u nekom
momentu odluči da je kontorla veze između Donbasa i Krima adekvatan
dobitak ovog rata, oni će to prihvatiti", kaže Bond.
Profesor
Atlagić tu situaciju vidi nešto dugačije. On ne misli da je rusko javno mnjenje
bilo za rat, ali smatra da je od 2014. pripremano za ovaj stav, ne o
ukrajinskom, već o rusko-zapadnom sukobu.
"Ruska medijska sfera je takva da bih, kada bih
poredio, uvideo sličnosti i sa našom. Imate centar i periferiju. U centru su mišljenja koja su bliska zvaničnom i sa druge strane
imate periferiju javne sfere, dnevnu i nedeljnu
štampu, s tim što u Rusiji imate kritiku od partija koje su u parlamentu, koje su sistemska opozcija. Ove nesistemske i nema, oni se nalaze u
inostranstvu i svoja mišljenja plasiraju na periferiji javne sfere, u internet
sferi",
kaže Atlagić.
Sistemska opozicija, dodaje on, vrlo podržava, kako kažu, "specijalnu
vojnu operaciju" i to se vidi i prema
rezultatima istraživanja javnog mnjenja.
Novinari zapadnih medija napustili su Rusiju iz
bezbednosnih razloga i zbog, kako kažu, drakonskih zakona. Rusi su blokirali ili ograničili pristup
svetskim i ruskim kritički orijentisanim portalima, a društvenim mrežama se
pristupa preko virtuelne privatne mreže, takozvanog VPN.
Istina u
kontekstu
Evropa podržava Ukrajinu i gotovo da nema dileme šta
treba da se nađe u evropskom medijskom prostoru. I među novinarima i među
političarima najčešće se čuje da je to "jedino ispravno", jer je Ukrajina
napadnuta i ne mogu se naći
argumenti ruske strane bez,
kako se navodi, adekvatnog konteksta.
"Ono što sam ja primetio na Zapadu jeste da ne postoji nikakva varijanta u ‘mejnstrimu’ da bilo šta kažete debatno, vrlo strogo je situacija
podeljena –Rusija i Putin su zlo, a mi smo svetlo na strani Ukrajine i tu
praviti neki pokušaj polemike koje
bi bile višeznačne to se apriori odbija. Sa druge strane, sa Istoka
imate tu banalnu priču kako Zapad
hoće da protera Čehova, Dostojevskog… To je isto kao da ste nekog na traktoru iz Knina rekli – nadam se da ovo neće
poremetiti odnos prema Krleži. Pa, verovatno neće, ali to sad nije njegov glavni
problem", kaže direktor Demostata Zoran Panović.
Prema njegovom mišljenju, mediji
jesu u propagandnom ratu i to je na obe strane vidljivo.
"Ruska propaganda je evidentna, ona igra na tu ideološko moralnu komponentu, ali i mediji na zapadu forsiraju određene narative.
Kao što je ruska strana ubacila
termin koji se i kod nas pojavio ‘kolektivni zapad’, tako je i zapad vešto ubacio formulaciju
o dekolonijalizaciji Rusije, da
se Rusija spusti na pravu meru i smatraju da ne bi trebala da bude veća od Poljske", zaključuje Panović.
Preki sud
javnosti
Mesecima pre ukrajinskog rata, novinarka Vesna
Knežević je analizirala nemačku i austrijsku štampu i o tome
pisala na portalu RTS-a. Tada je upozoravala
je da se Evropi sprema rat, odnosno da se Evropa sprema u rat. Godinu dana
kasnije ne dopada joj se ono što čita "između redova", jer teksta između redova
više nema pošto svi stavovi, kako kaže, moraju biti isti.
"Kad
govorimo o toj monopolizaciji, zadnji slučaj je sa Sarom Vagenhert iz nemačke
levice i Liz Švarcer, koja je vrlo poznata autorka i feministkinja, one su
napisale ‘Manifest za mir’, gde pozivaju Ukrajinu da pregovara i Zapad da da
podršku Ukrajini da pregovara sa Rusijom. Ništa one tu ne ulepšavaju, ne kažu
da je Rusija napravila nešto drobro, ne ulepšavaju ruske zločine, agresiju, ali
kažu da se ratovi završavaju pregovorima. Citiraću samo kako su ih dočekali
nemački i austrijski novinari: da je to ‘pseudo pacifističko smeće’, da im se
povraća, da je Švarcer ruinirala čitav rad do sada, da su amoralne, da su
saradnici i pre toga znali da one nisu normalne, da su naivne, lažljive i
cinične", navodi Knežević.
Ona navodi i
primere nemačke ministarske spoljnih poslova Analene Berbok čije stavove dobri, inteligentni i obrazovani novinari, i "značajno obrazovaniji od nje", ne propituju. Navodi i situacije u kojima javni
prostor dobijaju ličnosti spornih reputacija, sumnjivih karijera, koje olako
izlažu teze o tome da Evropa ide u rat.
Račak i
Buča, kada slika menja sve
Traume iz rata u Ukrajini
formirali su javna mnjenja i snažno ih oblikovala u prethodnih godinu dana.
U medijskom smislu, sve je mirisalo na Balkan. Tako su, posle strašnih slika ubijenih
Ukrajinaca u Buči nadomak Kijeva u martu 2022. godine, ukrajinske vlasti govorile
o novoj Srebrenici. Rusi
su govorili o novom Račku, smatrajući da nije bilo reč o civilima, već o
naoružanim borcima.
Za formiranje i
opredeljivanje ruskog javnog mnjenja, ključnih je bilo nekoliko događaja. Pre svega,
to su direktni
prenosi ubistva vojnika, zatim istraživanje o umešanosti Amerike u diverziju "Severnog toka 2", što je opravdavalo stav da je reč o ratu Zapada protiv Rusije.
Tome je doprinela i nekadašnja kancelarka Angela Merkel stavom da su sporazumi u
Minsku služili da se Ukrajina pripremi za rat. Ipak, prekretnica za masovniju podršku ratu
bila je najava
dolaska nemačkih tenkova u Ukrajinu, takozvanih "leoparda".
"Ankete u
Rusiji s kraja 2022. pokazale su da 82 odsto građana podržava rad predsednika, a to znači i korake na spoljnopolitičkom planu i prema ukrajinskom sukobu. Od 2014. godine, javno mnjenje je imalo jasan stav o tome šta je bilo u Ukrajini, ne kao o rusko-ukrajinskom već o
rusko-zapadnom sukobu", kaže
Atlagić.
Zapad ovaj
rat vidi kao stratešku grešku Vladimira Putina, ali je to nije stav smatra da
Putin, u domaćem javnom mnjenju ima prostora da to predstavi drugačije
"Putin ima
mnogo više prostora da kaže ruskom narodu da je pobeda bilo šta što su do sada
uradili, nego što to ima Zelenski. Predsednik Ukrajine se suočava sa izborima
sledće godine, a sva izborna istraživanja kažu da 90 odsto Ukrajinaca smatra da
je jedini uspeh vraćanje cele teritorije Ukrajine", kaže Jan Bond.
"Putin je
imao predstavu o slabom Zapadu i slabom Zelenskom. Zelenski je glumio
predsednika i onda se našao u toj poziciji. Ali ljudi pamte rečenicu kada je mu
je Bajden ponudio da ga evakuiše, a on je rekao da ne želi taksi već municiju.
To se pamti", dodaje Bond.
Prelomne
tačke rata
Za ukrajinsko i zapadno javno mnjenje ključni su bili snimci
razaranja Marijupolja i Odese, Buča, bombardovanje železničke stanice u
Krematorsku, tela civila po ulicama i naravno milioni izbeglica koji su pobegli
iz zemlje.
"Za ovih godinu dana se desio se propast pokušaja Rusije da
zauzme Ukrajinu i Kijev,
to je prva i najveća prelomna tačka. Druga važna tačka je što je Ukrajina uspela da se izbori za ozbiljnu podršku Zapada, što je promenila tok rata onoga trenutka kada je dobila
dalekometne raketne sisteme, a zatim i promena taktike Rusije
koja nije koncentrisala napade na transportnu infrastrukturu, čime se
krenulo u totalni konflikt", kaže novinar Aleksandar Vasović.
"Tu je i fenomen ratnih zločina koje ukrajinska strana
istražuje i to je ono što
je prelomilo ukrajinsku stranu da ne ide dalje u pregovore koji su počeli u
martu,
zaključuje Vasović.
Pitanje je, onda, da li stanje
na naslovnim stranama odgovara stavu javnog mnjenja u ratu. Odnosno, šta je rat
uradio javnom mnjenju?
"Čini mi se da je godinu dana od početka vojne opreacije najveća pobeda na unutrašnjem planu. Vlast je uspela da pridobije javno mnjenje da
daju podršku i u narednom periodu. To saznanje da je Rusija u opasnosti ako bi Ukrajina bila ‘predata’, ako bi ušla u strukture NATO-a, odnosno ako bi zapadne sile stacionrale oružje dugog
dometa jeste nešto što podstiče građane da daju podršku rukovodstvu zemlje", kaže
Atlagić.
"Nemačko javno mnjenje ostaje proratno iako sva ispitivanja
javnog mnjenja govore da je nemačko
javno mnjenje ‘pol- pola’. U Austriji imate situaciju da 65 odsto ispitanika
zahteva od Ukrajine da pregovara
sa Rusijom, tj. da Evropska unija pomogne Ukrajini da pregovara sa Rusijom. Međutim, kao i u
Nemačkoj, dešava se da agresivna manjina drži sve ostale u stanju
transa",
kaže novinarka Vesna Knežević.
Stigao
Telegram
Rat se preselio i na društvene mreže i tu dobio
najmanifestnije, ali i najperfidnije i najbrutalnije oblike. Ukrajinski predsednik Volodimir Zelenski se
preko njih obraća svakodnevno, i u svim prilikama, pa su njegovi istupi na
društvenim mrežama postali jedno od obeležja medijske strategije.
Istovremeno, ovo
je rat lažnim video-zapisima, lažnim fotografijama, lažnim izjavama, i lažnim
informacijama. To je rat koji je u redakcije i institucije doveo "odeljenja za
dezinformacije", a tradicionalno zatvorene institucije izveo na društvene mreže. Tako,
recimo, britansko ministarstvo odbrane svakodnevno "tvituje" sadržaj o
Ukrajini, tvrdeći da se tu mogu naći "kompletne i proverene informacije sa
terena".
Istovremeno, ovo je rat koji je porodio
Telegram, platformu za komunikaciju koju koriste Rusi i Ukrajinci, onu na
kojoj se i vojnici javljaju direktno iz rova, onu na kojoj se otvaraju prethodno
zabranjeni mediji i onu na kojoj se mogu naći bezbroj lažnih izjava i snimaka,
na obe strane.
"Ovaj rat iz medijskog ugla, uključujući mejnstrim medije i društvene
mreže, uporedio bih sa ratom na
prostoru SFRJ, i onom tezom kada kažu da ne bi bilo onako krvavo da je onda
bilo više programa i kablovskih operatera. E pa, bilo bi i gore, iako je već
dovoljno bilo gadno, jer tada nisu svi znali šta ovi drugi rade i šta ko o kome
misli. Društvene mreže su pojačale medijsku agresiju i
vrstu propagandnog rata", zaključuje Zoran Panović.
Za razliku od rata u kojem su bili učesnici, u ovom ratu
su narodi
bivše Jugoslavije predani posmatrači, ili čak
navijači. Sputnjik u Srbiji već
postoji, ali Srbija je jedina zemlja u kojoj je Raša tudej, u godini rata, otvorila novu internet redakciju. Istovremeno, mogu se gledati svi zapadnski
svetski servisi, mnogi od njih u Srbiji imaju svoje filijale.
Srpski
mediji u ratnom vihoru
Za profesora Atlagića, slika
srpskih medija je vrlo indikativna i u poslednjih nekoliko meseci, na naslovnim
stranicama tabloida, vidi otklon od Rusije. Za Zorana Panovića, domaći pogled
na Ukrajinu je, opet, refleksija od pre trideset godina.
"Problem medija u Srbiji i regionu je što mi sve geopolitičke stvari
posmatramo kroz matricu devedesetih godina i svi hoćemo da učitamo sebe u matricu, pa tako
dolazimo do banalnih zaključaka da Aljbin Kurti predstavlja sebe kao Zelenskog, da Hrvati utvrđuju poziciju u svom
‘Domovinskom ratu kroz Ukrajinu’, a mi
pokušavamo da propalnu politiku s kraja
osamdesetih i devedesetih predstavimo kao nekakvu globalnu avangardu i da pokušamo da kažemo da smo bili u
pravu samo nismo imali na svojoj strani ovakvog Putina, a da jesmo, onda bismo sve to drugačije", zaključuje Panović.
Jedni su događaje videli kao
dugi dvadeseti vek, koji je svoje smeće prebacio u 21. Drugi su videli kao
zakasneli, ali konačni raspad Svojetskog saveza. A treći kao antički ožiljak.
Odnosno, kako u Vremenu piše novinar Milan Milošević:" Na Istoku ništa novo. Rat
među istočnom slovenskom braćom ide svojim razornim tokom uvlačeći svetske sile
u Tukididovu zamku – kad jedna sila gubi primat, izbija rat". A mediji to
znaju.