Svetski šampioni čega? Perjanice NBA lige SAD i Kanada žrtve globalizacije
Oblak prašine, tačnije tornado, digao se posle kritike najboljeg sprintera današnjice Amerikanca Noe Lajlsa na račun arogancije sportista iz njegove zemlje. Ukazao je na neispravnost i neutemeljenost stava po kom su Amerikanci prvaci sveta samo zato što su ostvarili najbolji rezultat u okviru domaće konkurencije. Taj komentar trostrukog osvajača zlata na nedavno završenom Svetskom prvenstvu u Budimpešti se obistinio.
Amerikanci i Kanađani se bore za bronzu na Mundobasketu. Scenario koji NBA nije očekivao. Nisu se nadali ni da će Srbin da vodi tim iz Denvera do prstena, pa se desilo. „Krpljenje“ rupa atletskim predispozicijama i indivualnim talentom isfiltriranim kroz ogromnu konkurenciju nije više siguran recept.
Gledaće se duel Šeja Gildžesa-Aleksandera i Entonija Edvardsa – u meču za treće mesto. Videćemo ko će se u svlačionici Njujork niksa hvaliti time da se popeo na najniži stepenik na podijumu, Beret ili Branson i Hart.
Globalizacija se okrenula protiv Amerike. Nisu više dovoljne Bogom dane sposobnosti i moćna tehnologija. Evropljani su izvezli talente koji su prikupili znanje i vratili ga u korist nacionalnih selekcija. To su pokazale Litvanija i Nemačka.
Srbija je dokazala Kanadi da stremljenje ka američkom principu stihijskog sklapanja tima prostim pozivanjem NBA pojedinaca ne može da ih dovede do vrha. Mada, kanadskoj košarci je i ovo svakako najviši domet ikada. Imaju mlade igrače, španskog selektora, falili su Mari i Vigins, sledeće potrebno jeste izgradnja kulta reprezentacije. Na njima je da uvide kako. Naročito, jer su njihovi nosioci ujedno i NBA zvezde, dakle kulturološki su bliže Amerikancima. Oblačenje, žargon, stil života… Za to je zaslužno i igranje na američkim koledžima, samim tim i rano kidanje veze sa maticom.
NBA ligi odgovara priliv novca, logično. Odakle god da dolazi. Tome doprinose i izuzetni igrači. Njih na ovom Svetskom prvenstvu nije bilo. Spremaće se za Pariz. Postavlja se pitanje problema marketinga.
Kako će neka franšiza da promoviše svog najboljeg igrača sa podatkom da je bio treći, ne daj Bože četvrti, na Mundobasketu? Aleksa Avramović je obesmislio Šeja u kog se kunu u Oklahomi. U Orlandu su zbunjeni ko je sada glavni, ruki godine Paolo Bankero ili braća Vagner? Dilon Bruks je inače važio za lajavca, Bogdan je prirodao još jedan dokaz toj reputaciji. Ironijom sudbine, Denis Šreder je ovog leta prešao u Toronto.
NBA je moćniji od Fibe. Samodovoljan sistem. Diktiraju modu i poredak svetske košarke na osnovu toga koliko se uozbilje. Tako je bilo od 2002. do sada. Ostatak sveta vreba priliku. U Manili se otvorila upravo jedna takva. Kancelara NBA lige Adama Silvera i njegove saradnike ne zanima produkcija igrača za reprezetanciju, već lični profit, logično. Da se na na Vanautuu, Tuvaluu, Antigvi i Barbudi, Gibraltaru nađe neki „vunderkind“, oberučke bi ga prihvatili. Neće odjednom sprečiti ulaz stranaca zarad državnih interesa, dresa „drim tima“ koji je svetinja, proizvodnje vrhusnkih košarkaša za nacionalnu selekciju i promociju SAD kao obećane zemlje.
Poredak u Manili može da stavi NBA pred izvor sa dva putića, jedan ka maksimalnoj promociji svojih pulena, odnosno prihvatanje međunarodne konkurencije i promene imidža u ligu onih najkvalitetnijih.
Ma ko osvojio bronzu, severnoamerička škola košarke je treća na svetu. Evropa je uzvratila udarac.
(RTS)