Stojković nije nasledio tim koji je bio svetski, evropski ili bilo koji drugi šampion, već grupu ljudi koja je poput nasukanog broda, posle bezbrojnih oluja danonoćno tražila spasonosni, autoritativni glas.
Srbija je sa Piksijem savladala Portugaliju u gostima u direktnom okršaju za plasman na Mundijal 2022. godine, takođe, uspeh je ponovljen i u takmičarskom meču sa Norveškom koji je odlučivao o promociji u A Grupu Lige nacija.
Pre trijumfa nad Portugalijom, Srbija je bila u desetogodišnjoj apstinenciji od takmičarskih pobeda nad najboljim selekcijama Evrope.
Da je kojim slučajem Stojković podneo ostavku nakon plasmana na Svetsko prvenstvo, novembra pre dve godine, izvesno je da bi narativ o nekadašnjem fudbalskom virtuozu bio drugačiji.
Umesto statusa poverenja, javnost je nakon Mundijala u Kataru počela da sumnja u Stojkovićevo znanje. Raznoraznim projekcijama i savetima, mišljenjima nadristručnjaka, ponekad u televizijskim emisijama, stvoren je obrazac za kritizerski odnos prema selekciji Srbije, čime se podgrevala atmosfera sumnje i straha u loš rezultat nacionalnog tima.
Pritom, mnogi u tim elaboracijama zaboravljaju da je Srbija sa Piksijem na čelu konačno zaigrala „moderan“ fudbal, odnosno igru baziranu na kvantitaivnom učinku, jer za kvalitativan i promišljen pristup, logično, potreban je i kvalitet igrača.
Selektor Stojković nije veliki trener, poput Lučana Spaletija, Gereta Sautgejta, Ronalda Kumana, ali ni Srbija nije Italija, Engleska ili Holandija. Srbija nema nijednog igrača koji je značajan prvotimac u nekom od tridesetak najboljih timova Evrope. Srbija na fudbalskoj mapi predstavlja neugodan, nepredvidiv tim, s mnoštvom fudbalera koji nisu lideri u klubovima gde igraju, već igrači zadatka.
Stigmatizovani Piksi veoma je blizu istorijskog plasmana Srbije na prvenstvo Evrope, ali mu kvaziznalci i fudbalski mediokriteti neće oprostiti što se drznuo, nadmeno, sujetno i tvrdoglavo, da menja mentalitet srpskog fudbala kome je u DNK defanzivna igra vrhunac taktičke genijalnosti.
Stojkovićev izbor je nametnut, igra koja se ne može definisati napadačkom, već „na gol više“ je nužan odabir u kome je selektor rešio da iskoristi svoje napadačke adute i time prikrije odbrambene nedostatke, koji istine radi izgledaju porazno.
Posmatrajući poslednje rezultate mlade selekcije Srbije, sva je prilika da će Piksijeva dostignuća vremenom postati vrednija, jer selektovanje nije stvar jednog čoveka ili grupe ljudi oko njega, već proizvod sistema u cilju razvoja seniorskog fudbala.
Budućnost reprezentativnog fudbala je neizvesna, pre svega zbog nedostatka kontinuiteta u struci i kvaliteta među fudbalerima, zato je pre projekcija o osvajanju trofeja potrebno stvari nazivati pravim imenima, a posledično, raditi s namerom dobrobiti. Kontinuitet i doslednost donose rezultat, pregršt je primera oko nas za tu jednostavnu formulu uspeha.
(RTS)