O DRŽAVI NISU NI SANjALI: Da li je vakat za jedinstvenu muslimansku BiH (1. deo)

Kako su Tito, El Bagdadi, Bijedić, Homeini, Mikulić, Gadafi, Kardelj, Bin Laden, Klinton, Merkelova, Izetbegović i drugi zabavili o jadu Bosnu? Odnosno šta se tokom svega nekoliko decenija zbilo sa muslimanima – Muslimanima -Bošnjacima – Bosancima – Bošnjanima, koji su se islamizacijom dijela hrišćana pod osmanskom okupacijom Bosne začeli kao vjerska zajednica? Do polovine šezdesetih godina tek minulog vijeka pominjani su kao najsekularniji muslimani na svijetu, protagonisti umjerenog bosanskog islama, nagodne komšije. Prvu Jugoslaviju su dočekali pod hipotekom konverzije na vjeru osvajača. Njegoševu pouku da je „poturica gori od Turčina“ čitali su u školskoj lektiri. O svom nedovršenom nacionalnom identiteta mogli su da pročitaju kod Meše Selimovića: „Muslimani su kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.“ Nisu imali ni državu, jer je BiH pola milenijuma unazad pa do danas bila ili okupaciona zona, ili corpus separatum unutar većih država ili, sada, međunarodni protektorat. Najzad, i naciju i državu su dobili a da ih sami nisu ni tražili, dok o državi nisu još ni sanjali.Danas, međutim, Bošnjaci svoju naciju proglašavaju apsolutno većinskom, starosjedilačkom i temeljnom, te polažu pravo na cijelu BiH. Iako čine manje od polovine stanovništva, smještenog na četvrtini teritorije BiH, osporavaju ravnopravnost drugim dvoma konstitutivnim narodima. Šta se to u međuvremenu sa njima dogodilo? Kakva je uloga u tome Tita, Bevca, Džeme, Homeinija, Gadafija, Alije, Klintona, El Bagdadija, Merkelove? Primarni impuls dao im je Tito svojom nesvrstanom politikom. Nakon dolaska Hruščova na Brione 1956. sa izvinjenjem zbog rezolucije Kominforma, Tito je postao bezmalo jedini državnik u Hladnim ratom podijeljenom svijetu koji je bio jednako uvažavan i u Vašingtonu i u Moskvi. Opijen slavom, očekivao je da će socijalističko samoupravljanje postati ideološka formula okupljanja disidentskih zemalja sovjetskog lagera, a on lider „pete internacionale“. Pročitajte još – Pavel Dorohin: Alija Izetbegović režirao Srebrenicu da bi Amerika ušla u rat Međutim, antistaljinistički reformator Nikita Sergejević 1956. poslao je tenkove na ustanike u Budimpešti, a Tito je Imre Nađa iz jugoslovenske ambasade, gdje se sklonio, isporučio na strijeljanje. Kada je Brežnjev 1968. upao tenkovima u Prag, Oto Šik i Jirži Hajek su se nalazili na odmoru na Brionima, a Dubčekova supruga na Krku, ali ih je domaćin ispratio kući. Pošto se samoupravljanje nije zapatilo u Istočnoj Evropi, Tito se okrenuo ka Africi i Aziji. TITO – MUSLIMANI ZA NESVRSTANU UPOTREBU U pokretu nesvrstanih dominirale su islamske zemlje i Tito je svoje liderstvo htio da pojača afirmacijom muslimanskog faktora u Jugoslaviji. Prilikom dočeka brojnih državnika iz nesvrstanih zemalja među domaćinima je počeo da se pojavljuje reis-ul-ulema. U jugoslovenskim ambasadama u islamskom svijetu omasovio je muslimanske kadrove. Poslove na gradilištima Egipta, Libije, Iraka dobijala su mahom preduzeća iz BiH. S međunarodnom tehničkom pomoći bilo je isto. Nesvrstana arapska i supsaharska braća preplavila su i jugoslovenske univerzitete, a oni su se najbolje osjećali i bili primljeni na sarajevskom. Izolovanim u hrišćanskom okruženju, bosanskim muslimanima bilo je to iskustvo pripadanja jednoj široj islamskoj zajednici, a uloga u Titovoj spoljnoj politici stvorila im je kolektivno samopouzdanje. Istina, nesvrstane prijatelje je zbunjivalo kako su prijatelji iz Bosne sa istim imenima (Hasan, Muhamed, Ahmet…) istovremeno i muslimani i ateisti, te kako su muslimani i po vjeri i po naciji. A ni ovi naši nisu mogli da im objasne. Izgleda da je situaciju najbolje prepoznala jedna kuvajtska delegacija nakon posjete Bosni: „Jugoslavija je tvrđava islama u Evropi.“ KARDELj – PRIZNANjE ZA UNUTRAŠNjU UPOTREBU „Priznanje muslimanske nacije za Tita je bilo u funkciji liderske promocije na čelu nesvrstanih“ (Žil Trud). Za Kardelja je bilo u funkciji nacionalne fragmentacije i federiranja federacije, pa je, kako piše Ekmečić, animirao muslimanske intelektualce po Bosni za priznanje nacije. Za Branka Mikulića pak to je bilo u funkciji jačanja pozicije SRBiH u okviru SFRJ, sa osloncem na jedinu centripetalnu naciju („bez rezervne republike“) naspram dvije centrifugalne (okrenute ka maticama). A kako piše dr Šaćir Filandra, kao dobar Hrvat i kalajevac „radio je na okretanju muslimana i Srba i zavađanju komunističkih dinastija Pozderaca i Dizdarevića“. Priznanje je izazvalo komplikacije na jugoslovenskom planu. Šiptari na KiM jesu bili većinom muslimani, ali je za njih vjera bila marginalna u odnosu na naciju. U Makedoniji, ako nisu bili Turci ili Albanci, muslimani su tretirani kao Makedonci islamske vjeroispovijesti. U samoj BiH srpski i hrvatski komunisti bili su promotori nove ???, ali nedoumica i konfuzije bilo je u redovima samih muslimana. Više su znali šta nisu nego šta jesu ili su bili zadovoljni da budu Jugoslaveni „prije nego što će to u budućnosti postati i drugi narodi“. Nije išlo lako čak ni uz snažnu pretpopisnu partijsku kampanju ubjeđivanja muslimana da su Muslimani. A upozorenje da su „muslimani zakasnili da budu narod, a preuranili da budu nacija“ dr Esada Ćimića drakonski je kažnjeno otkazom na Filozofskom fakultetu. Ipak, i dvije decenije kasnije, na popisu 2013, i dalje su se izjašnjavali uz pisano uputstvo koje je štampala IVZ: a) po nacionalnosti sam Bošnjak, b) po vjeri – musliman, c) maternji jezik mi je bosanski. DžEMAL BIJEDIĆ – „NAŠ ĐEMO PRVI DO TITA“ Iz istih „nesvrstanih“ razloga Tito je negdje u to isto vrijeme izabrao Džemala Bijedića za saveznog premijera. On nije bio vjernik, niti se kao Avdo Humo i kasnije Hamdija Pozderac bavio nacionalnom problematikom. Bio je više posljedica nego inicijator priznanja i afirmacije nacije, ali je za muslimanski narod postao inkarnacija kolektivnog uspona. „Naš Đemo posto prvi do Tita!“, odjekivalo je ushićeno sarajevskim mahalama. A još kada je na izlete iz Beograda ili s Briona u Sarajevo počeo da dovodi Gamala (Nasera), Ahmeta (Sukarna), Muamera (Gadafija), a ovi na poklon Begovoj džamiji ostavljali „perzijanere od po dunuma i 50.000 čvorova u koje bose noge upadaju do koljena“, sreći i ponosu Baščaršije nije bilo kraja.U to ime, ovom izrazito svjetovnom, čak hedonistički nastrojenom, bistrom, vještom, pragmatičnom Mostarcu, koji je sinovima dao „vlaška imena“, sve je bilo oprošteno kada bi ga ugledali na slici kako s Titom na „Galebu“ obilazi arapske zemlje. Iako su duhoviti Džema, i njegova prostosrdačna Raza (Razija) bili omiljeno društvo Brozovih u časovima dokolice, kada su tragično nastradali u avionskoj nesreći, sumnja muslimanske čaršije pala je na Jovanku (i ličke generale). Fantazija da su tako „spriječili da njihov Đemo naslijedi već ostarjelog Tita“ ukazuje da je identifikacija s Bijedićem, čovjekom od krvi i mesa, bila emocionalno-psihološki intenzivnija nego sa netom podarenom apstraktnom nacijom. I nakon postkomunističke tranzicije, Bijedić je u bošnjačkoj političkoj istoriji ostavio u sjeni svoje savremenike među Pozdercima i Dizdarevićima, a njegov mandat na čelu SIV-a zapamćen je kao neuporediv nacionalni trijumf. HOMEINI – AJATOLAH KAO VELIKA INSPIRACIJA Sljedeću injekciju kolektivne samosvijesti i samopouzdanja ubrizgao im je Homeini. Činjenica da je Iran bio proamerička monarhija i da je ovaj šiitski ajatolah svoje rušenje Reze Pahlavija nazvao „Islamskom revolucijom“, jer je pored vjerskih imala i socijalne elemente, dalo je povoda nekim visokim partijskim funkcionerima, Muslimanima iz BiH da predlože da se na međunarodni skup „Socijalizam u svijetu“ u Cavtatu pozovu i „islamski ljevičari“. Pročitajte još – Prvi obaveštajac BiH ubijao Srbe iz zabave! Profesor Najdan Pašić je na pripremnoj sjednici u Beogradu ovu inicijativu otklonio duhovitom replikom: „Ako ćemo pozivati mule, zašto onda ne bismo i vladike i biskupe.“ Ipak, na samom skupu jedan sarajevski filozof iznio je i „teorijsku elaboraciju“ inicijative. Čitava grupa sarajevskih muslimana, profesora FPN, uz amin vlasti BiH učestvovala je na okruglom stolu u Madridu povodom Gadafijeve „Zelene knjige“ u slavu Džamahirije. Tako su se neki muslimanski partijski intelektualci rano uključili u islamsko bratstvo i jedinstvo od Maroka do Indonezije. „Saudija“, kako Bošnjaci odmilja tepaju Saudijskoj Arabiji, bila je neka vrsta sunitske teokratije od osnivanja po volji Zapada i biće zaštićena i spolja i iznutra sve dok širokogrudo ugošćava teksaske naftaše. Homeinijeva šiitska teokratija nastala je, međutim, mnogo kasnije i uz nos Vašingtonu, te se u očima muslimana širom svijeta pokazuje da je to i danas moguće i da ih nikakva sila, pa ni ona „jedina super“, u tome ne može spriječiti. Nije li Alija, kivan na pokojnog Ataturka, upozorio Tajipa: „Turska je kao islamska bila svjetska imperija, a kao sekularna tek osrednja evropska država.“ ALIJA – REISLAMIZACIJA MUSLIMANA Stari Izetbegović je o tome napisao sistematsko djelo Islamsku deklaraciju. Neuspješan kao političar, državnik i vojskovođa, pokazao se uspješan u onome do čega mu je bilo jedino stalo: reislamizacije bosanskih muslimana kao baze izgradnje buduće islamske države na dijelu teritorije BiH „koliko mogu prosperitetno kontrolisati“. Za početak radova na dugoročnom projektu bilo je ključno što je Alija, kao vjerski lider, pobijedio unutrašnju konkurenciju sekularnih nacionalista (Zulfikarpašić, Filipović). U tome ga jeste objektivno pogurao komunistički režim, praveći ga žrtvom montiranog procesa, ali je ipak odlučila činjenica da su birači bili u nekoj od faza tranzicije od muslimana do Muslimanima. Alija je dugo odbacivao inicijative da se Muslimani preimenuju u Bošnjake zato što je i sam s mukom razlučivao vjeru od nacije. Tokom rata poginuli muslimanski borci tzv. Armije BiH prema smrtovnicama u sarajevskom „Oslobođenju“ sahranjivani su kao šehidi, odnosno kao borci u slavu Alaha, a ne kao rodoljubi bošnjačke nacije ili domoljubi Bosne. Dok je njegov ministar spoljni Haris Silajdžić obilazio zapadne prijestonice s pričom o jedinstvenoj građanskoj BiH koju je Aliji preporučio Cimerman, on sam je gostovao po arapskim dvorovima, obećavao islamsku državu i dobijao najveća vjerska odlikovanja i nagrade za odbranu islama… Izetbegović je uspio da postigne ono što je uspjelo još samo Jaseru Arafatu: Bosna je, pored Palestine, jedina dobila nepodijeljenu podršku islamskog svijeta i bosanski muslimani su se osjetili dijelom globalne ume od preko milijardu islamskih vjernika. Nastaviće se Nenad Kecmanović/Pečat

(Večernje novosti)

Napišite komentar

Najnovije iz rubrike