Dnevnički zapisi Emira Kusturice: Kao vitez od čemerne prilike

SERVANTESOV Don Kihot, vitez od čemerne prilike, poslije borbe sa vjetrenjačama, u namjeri da svijet učini boljim, biva dopremljen kući kod sestre. Tada se razbolio i rekao da je sve što je činio bila velika glupost. I poslije toga izdahnuo. On je, u stvari, postavio pitanje: “Šta mi je ovo trebalo?” I od toga je umro, a mi znamo da u smrti nema ništa ljekovito… Da li je nešto trebalo učiniti ili nije, najčešće otkrijemo tek koračajući kroz maglu koju stvaramo sami ili koja nas zatekne na životnom putu. Tada, gledajući u svjetlost koja škrtim zracima obilježava našu putanju, shvatamo kako ona može da bude izlaz. Ali šta da radimo kada, poslije niza uspješnih godina, optimizam i radost, najednom, zamijeni depresija? Da li je ona nastala zbog iznenadne lijenosti ili je, u stvari, reakcija na prevaljeni put i preveliki broj događaja? Ili su depresija i lijenost ista stvar? “Šta mi ovo treba” pitao sam se često ispisujući brojne stranice u posljednjih dvadeset pet godina. Dnevnički zapisi i reakcije na socijalnu arenu, u koju me je katapultirao prvi film, bili su izraz moje društvenosti i vlastitih uvjerenja, ali i moja emocionalna reakcija na tragediju kroz koju su prošli narodi u proteklom ratu. To je bio najveći udarac koji sam amortizovao upravo zapisujući razne stvari. I što je važnije, događaji koji su slijedili govore o velikoj promjeni u svijetu u kome živimo”, – kaže Emir Kusturica u predgovoru svoje nove knjige “Šta mi ovo treba”. Reč je o izuzetnim, intimnim dnevničkim zapisima koje je najnagrađivaniji reditelj ovdašnje kinematografije beležio od 10. marta 1994. do 4. juna 2018, upravo objavljenim u izdanju kuće “Vukotić Media”, čija je gala promocija zakazana na ovogodišnjem Sajmu knjiga. Kako na početku svoje treće knjige ističe sam autor, ovi zapisi “nemaju namjeru da daju odgovore na pitanja, niti da razriješe velike dileme. Sve je tu nastalo iz potrebe da svjedoči o vremenu u kojem živi i ostavi trag onima koji će u budućnosti provjeriti da li je ovo sve trebalo”! Tako nas Kusturica “poziva” na uzbudljivo literarno putovanje od 360 strana i 80 poglavlja, u svojevrsni vremeplov svog života, umetnosti, stvaranja, ljudi koje je sretao, tragičnih ratnih događaja u zemlji koju smo nazivali zajedničkom domovinom, odnosom sveta prema ovom prostoru… Svoje dnevničke zapise i više od dve decenije svog života, Kusturica je beležio onako kako najbolje ume, jezikom “filmske kamere”, pa u njima prepoznajemo još jedan njegov “film”, jedan potresni scenario pun sudbinskih, ličnih drama mnogih ljudi, političkih i društvenih zbivanja, o kojima govori žestoko, kritično, polemično, ali i sentimentalno, duhovito, gorko… Kusturica nas “vodi” kroz ulice svog rodnog Sarajeva, na most Mehmedu-paši Sokoloviću, pred srušeni spomenik Ivi Andriću u Višegradu, kroz Mostar, Prag, prašku akademiju na kojoj je studirao i studio “Barandovo” gde se mučio da završi film “Podzemlje”, kroz Beograd, Pariz, Njujork…, na festivale u Veneciji, Kanu… Tu je i čitava, svojevrsna galerija likova – velika sarajevska, beogradska, praška i svetska gospoda, reditelji Hajrudin Šibo Krvavec, Živojin Pavlović, Nikita Mihalkov, Mladen Materić…, profesor Otakar Vavra kod koga je Kusturica studirao, pevač Davorin Popović, snimatelj Vilko Filač, advokat Rudolf Cistler koji je branio Gavrila Principa i Mladu Bosnu… Tu su, “s druge strane”, ljudi s kojima Kusturica polemiše, ovdašnji i svetski, od pisaca Abdulaha Sidrana, Vuka Krnjevića, Herte Miler…, do filozofa Bernara Anrija Levija…Scena iz „Podzemlja“ Foto imDb “Propadanje je najstariji čovjekov strah. Novorođenče se uplaši kad ga babica digne iz majčine utrobe u vazduh, a prvi strah rađa se čim pogleda prema podu. Poslije se čovjek čitavog života plaši propadanja. Nekada su se ljudi trudili da ne propadnu moralno, a danas se uglavnom plaše finansijske propasti. Danas je, međutim, obrnuto. Opstanak najčešće znači nemoralnost, pa su novac i moral odvojena preduzeća…” PROČITAJTE JOŠ – Kusturica poklopio sarajevskog novinara na pitanju da li je izdao muslimane: Hoćeš moj DNK (VIDEO) MAJMUN ČARLI S KUSTURICOM “idemo” i kroz Fiorito u Buenos Ajresu, gde je rođen Dijego Maradona, u Urugvaj kod najpoštenijeg predsednika u svetu, Hosea Muhike, o kojima je snimio dokumentarne filmove… Jedan od naših najslavnijih filmskih autora otkriva nam u knjizi i kako je nastao idealizovani holivudski slogan “Film je veći od života”, ali i istinu kakav je tretman ovdašnjih glumaca u stranim koprodukcijama – nemački majmun Čarli, koji je glumio lik Sonija u “Podzemlju”, bio je bolje plaćen od Predraga Mikija Manojlovića, koji je igrao jendu od glavnih uloga. Čarli je nedeljno dobijao dve i po, a Manojlović dve hiljade maraka. PROČITAJTE JOŠ – Emir Kusturica: Srbe ne sme da izjeda nametnuta krivica PJESMA PREVARENOG NARODA “DAN poslije dolaska u Prag, ne izlazim iz sobe. Stiže Bregović koji kaže da je preslušao kasete trubača koje je dobio od Stribora. Neki od njih su pobjeđivali u Guči. O tom festivalu sam slušao mnogo. Puštamo pjesme da se vrte ukrug. Od dvije tradicionalne pjesme krojimo jednu. Tako nastaje 'Mjesečina, mjesečina, joj, joj…'! Pjesma koju će pjevati prevareni narod u podrumu….”

(Večernje novosti)

Napišite komentar

Najnovije iz rubrike