Dževad Sabljaković: Olupine i ploveći logori

Foto: privatna arhiva

Prije 85 godina Tomas Man je pošao u „civilizovanu pustolovinu“. Desetodnevno putovanje brodom iz Evrope u Ameriku opisao je u dnevniku kojem je dao naslov „Preko mora s Don Kihotom“. Na brodu, koji naziva „udobni Holanđanin“, bilo je svega tridesetak putnika. Niko nije bio turist.

Na takvo interkontinentalno putovanje čuveni njemački pisac danas ne bi mogao poći. U Ameriku se putuje avionom. Svi će u avione ako hoće preko Atlantika, izuzev Grete Tunberg, mlade Šveđanke koja je, u skladu sa svojom borbom protiv zagrijavanja planete i zagađivanja zemljinog omotača, taj put prešla jedrilicom. Brodovima, koji se uslijed svojih mastodontskih dimenzija više tako i ne zovu, nego kruzeri, interkontinentalno plove samo turisti.

Ukrca ih se u kruzere po nekoliko hiljada, i polazi se, ne na putovanje, nego na krstarenje okeanima i morama, ponajviše duž obala Starog kontinenta i njegovog Sredozemnog mora po tačno predviđenom planu i programu. Ta nova turistička moda vrhunac dostiže u vrijeme masovnih pokušaja migranata da se domognu boljeg života, koji je uvijek na drugom kraju svijeta i preko mora. Na drugom kraju svijeta i preko mora su i itinereri kruzerskih krstarenja.

Mediteran je nezaobilazan i za jedne i za druge, pa se kruzeri, popunjeni do posljednje svoje ćelije, susreću sa brodskim olupinama, nerijetko i gumenim čamcima, prenakrcanim onima koji bježe od ratova i bijede ka zamišljenom blagostanju i slobodi. Da li, kad im se putevi ukrste, mašu rukama jedni drugima, kako je bio davni običaj u susretima na otvorenom moru. Teško je to i zamisliti. Prije će biti da se kruzeri, ako bi do tog hipotetičkog susreta i došlo, brže-bolje udalje ili na vrijeme izbjegnu neželjeni susret da se ne bi pokvarilo ugodno raspoloženje, za koju su se postarali tvorci ove mode.

Zbog kolateralne štete koju nanose prirodnoj okolini i gradovima u čije luke pristaju, kruzere nazivaju plovećim monstumima i morskim nemanima, ali ponajprije bi se mogli uporediti s logorima, mada se u njih ulazi dobrovoljno i uz skupo plaćenu ulaznicu. Za krstarenje kruzerom žiteljima „divnog novog svijeta“ ode dobar dio ili cijela ušteđevina; za plovidbu u taj svijet krntijama od brodova migrantima se uzme sve što imaju. Ulozi su apsolutno različiti, ali nešto je zajedničko: i jedni i drugi su sužnji, uzapćenici, robovi plovećih koncentracionih logora.

Ukrcavajući se u morske mastodonte, poput „Simfonije morâ“, koji je dug 362 metra i visok 16 spratova, 6000 uzapćenika na ulazu ostavljaju sopstvenu sloboda i mogućnost bilo kakvog izbora. Predaju se u ruke onih koji upravljaju komandama plovećeg logora i odredjuju gdje i kad će on pristati i koliko će se zadržati. Uzapćenici mogu to samo prihvatiti i pokoriti se disciplini logora koji, istina, nije ogradjen bodljikavom žicom, ali jeste neprelaznim morem.

Imigranti se predaju bitangama koji ih ukrcavaju na olupine za bolji svijet i kojima je sasvim svejedno hoće li se te olupine održati na površini mora ili ne. Mogućni susret plovećih antipoda na otvorenom moru Mediterana metafora je epohe u kojoj živimo.

Idilična ljetovanja kao u filmu „Svi na more“, snimljenom još 1952. u Jugoslaviji teško je danas i zamisliti. Naslov filma bio je poziv na kupanje, sunčanje i ugođaje u „našim malim mistima“ i na njihovim stjenovitim ili pješčanim plažama. More više nije u modi, nego krstarenje višespratnim plovilima koja savremene potrošače, ako se ne ukrcaju na neki od njih, uznemiravaju pitanjem  o socijalnom statusu i društvenom ugledu. Zbog tog pitanja se postaje rob i logoraš, čak i kruzera. Ove godine biće uzapćeno i provozano morima i okeanima trideset miliona kruzeraša, najviše iz Amerike i Kine, ali za njima ne izostaje mnogo Evropa. Njeni stanovnici su najbliže prilici da se s empatijom ili otporom sretnu s olupinama, punim izbjeglih muškaraca, žena i djece sa susjednih kontinenata.

Olupine za migrante i višespratni kruzeri za turiste su avanture, samo što je za prve ulog život, a za druge bijeg od slobode, kako ga je opisao Erih From. Knjigu „Bjekstvo od slobode“ napisao je kad ploveći krstareći logori nisu bili još ni u povoju, ali je lucidno uviđao da čovjek svoju slobodu neodgovorno predaje diktatorima i diktatima raznih vrsta. Danas, između ostalog, i kruzerima.

Marksova ideja da svijet nije dovoljno tumačiti, nego ga treba mijenjati nije bliska migrantima. Izmučeni bijedom i torturama vlasti, oni bi samo da se domognu drugačijeg svijeta. Umjesto ideje o mijenjanju svijeta, oni bi da se ukrcaju na kruzere. Bilo bi cinično ubjeđivati ih kako je udobnost kontrarevolucionarna i kako su na pogrešnom putu. Kruna njihove predstave o svijetloj budućnosti je kao brdo veliki kruzer, kojeg su vidjeli iz do putonuća krcatih olupina nasred Mediterana. Biti jednog dana na nekoj od paluba plovećeg kolosa, kojeg tog trenutka nikako ne mogu shvatiti kao potrošački koncentracioni logor, predstavlja im se kao nedostižan zvjezdani trenutak života.

Davno je prošlo vrijeme kad se plovidbama rješavala sudbina svijeta u kojem danas postojimo. Sada su neophodna drugačija rješenja. Jedno od njih je ulaganje bogatog ili barem bogatijeg svijeta u onaj kojem je bijeda jedino obilježje, dakle vlasnika kruzera, ali i njihovih logoraša u postojbine mediteranskih migranata. Bez tog i sličnih načina raspodjele onog čime civilizacija raspolaže kako bi se smanjivale razlike između posjednika i onih koji nemaju ništa, migrantski putevi, vodili preko Lampeduze ili Bihaća, nikad se neće prekinuti, koliko god ih preziđivali nacionalisti i ekstremisti svih zemalja, makar se i ujedinili.

Ako neće totalitarizme i diktature bogati moraju sa siromašnima dijeliti bogatstva ovog svijeta. Nije to samo poruku monoteističkih religija, nego nepisani, ali fundamentalni zakon ekonomije i civilizacijskog opstanka. Malograđanski san o svom domu, svom slatkom domu, neće se sačuvati lovom na migrante, koji se preduzima po slovenačkim šumama, kako pišu mediji. Podatak da se u tu svrhu formiraju grupe u stilu trojki nameće užasavajuća poređenja sa minulim epohama.

Ovaj svijet i epoha morali bi imati ideje koje će biti drugačije od dosezanja iluzorne slobode po cijenu života i bjekstva kruzerima iz te prividne  slobode. Udaljenost bijednih od bogatih je ogromna, prekomorska, i mora se smanjivati kako ovaj svijet ne bi pukao i završio u međusobnom uništavanju. Veze se moraju uspostavljati, ali te veze nisu ni kruzeri kao udobni koncentracioni logori, ni brodske olupine, koje na evropske obale izbacuju tijela migranata, živa ili mrtva.

(Novi magazin)

Napišite komentar

Najnovije iz rubrike